Stalno odlaganje vizne liberalizacije je najveći razlog frustracije građana Kosova. Oni se kažnjavaju zbog političkih kalkulacija u Briselu i Prištini, iako nema ni formalnih, ni neformalnih opravdanih razloga za to. Kosovo je ispunilo sve kriterijume koje je EU postavila, Evropska komisija je to potvrdila, pa je Evropski parlament podržao viznu liberalizaciju. Ali, države članice nemaju oko toga isti stav, pa odluka ne prolazi u Savetu EU, podseća u autorskom tekstu Augustin Paljokaj, dugogodišnji dopisnik Kohe ditore i Jutarnjeg lista iz Brisela.
Postoji neka čudna veza između građana Kosova i Evropske unije. Što je EU nepoštenija prema njima, to oni više veruju u nju. Prošle nedelje sam učestvovao u raspravi na KTV kod Agrona Barjamija na temu „Odnosi Kosova i Europske unije“. Moj sagovornik Ljuljzim Peci i ja smo nabrajali elemente kojima smo dokazivali da EU nije korektno tretirala Kosovo. Najviše se to ticalo vizne liberalizacije, ali i drugih pitanja. Bez obzira na prilično kritične tonove prema EU u emisiji, gledaoci su tokom iste slali svoje stavove i odgovarali na pitanje „da li Kosovo može imati poverenje u EU“. Velika većina, oko 60 posto, je rekla „da“.
Građani Kosova su bez sumnje razočarani u EU. Ali to razočaranje nije umanjilo ljubav za EU. Prema svim anketama, građani Kosova su najviše pro-EU orijentisani građani u regionu, iako je Kosovo uverljivo na zadnjem mestu u onome što se smatra „evropskom perspektivom“. Ta „perspektiva“ za Kosovo se zaustavila na Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, dok drugi iz regiona pregovaraju o članstvu, imaju status kandidata ili čekaju isti. Kosovo na putu prema članstvu ima i statusne prepreke jer nije priznato od pet država članica Evropske unije. Ali, postoji jedno pitanje u kojem nema, odnosno ne bi trebalo da bude prepreka, ali i dalje nema rešenja. To je ukidanje viza.
Stalno odlaganje liberalizacije viza je najveći razlog frustracije građana Kosova, i to s punim pravom. Oni se kažnjavaju zbog političkih kalkulacija u Briselu i Prištini. Nema formalnih, ni neformalnih opravdanih razloga za to. Formalno, Kosovo je ispunilo sve kriterijume koje je EU postavila, a Evropska komisija je to potvrdila. Evropski parlament je podržao viznu liberalizaciju. Ali, države članice nemaju oko toga isti stav, pa odluka ne prolazi u Savetu EU.
Kosovo je ispunilo i jedan potpuno nepravedan, nepotreban, za viznu liberalizaciju potpuno nevažan uslov, a to je ratifikacija sporazuma o demarkaciji granice s Crnom gorom. Kada smo, pre više godina, pitali u EU kako je taj uslov uopšte stavljen na listu uslova, rekli su nam da je „nadzor granice vrlo važno pitanje za slobodu kretanja ljudi“. Kako da ne? Baš je za sigurnost EU od životnog značaja kako će se kretati ljudi na vrhu Prokletija, gde i zec jedva može da hoda. No, nema boljeg uslova od tog, kako bi se dokazalo da je Kosovo žrtva diskriminacije.
Kako to da je Crna Gora, pre više od deset godina, dobila viznu liberalizaciju bez demarkacije te iste granice? Uz to, Crna Gora nema ni rešeno pitanje granice s Hrvatskom na Prevlaci. Kako to da je Srbija dobila viznu liberalizaciju, a da nije ni počela sa Hrvatskom da rešava pitanje obeležavanja granice uz reku Dunav? Kako to da je BiH dobila viznu liberalizaciju, a nema rešena brojna granična pitanja s Hrvatskom? Kako to da rešenje pitanja razgraničenja nije za Hrvatsku bilo uslov čak niti za članstvo, a za Kosovo je to i za viznu liberalizaciju? Kako to da i među državama članicama, između kojih nema granica za kretanje ljudi, još uvek postoje nesporazumi oko granica? Kako to da je EU ukinula vize Ukrajini i Gruziji koje uopšte ne kontrolišu svoje granice?
Možemo dugo nabrajati primere, a svi upućuju na jedan zaključak – ovaj uslov je izmišljen kao povod da se Kosovu ne da vizna liberalizacija. Posledice toga snose isključivo građani Kosova.
„Naučili smo lekciju“, odgovaraju uvek u EU kada ih pitamo zašto to nije bilo nikada ni za koga uslov, a sada jeste za Kosovo. Zašto baš na građane Kosova mora da padne teret tih „naučenih lekcija“ od strane Evropske unije?
Za Kosovo je vizna liberalizacija izuzetno važno pitanje. Po glavi stanovnika Kosovo ima najveću dijasporu u državama EU. Iako nije lako doći do tačnih podataka, verovatno u EU i u Švajcarskoj (za koju isto važi mogućnost putovanja bez viza jer je, kao članica Šengena, dužna poštovati pravila EU) živi gotovo podjednak broj ljudi poreklom s Kosova u odnosu na broj stanovnika na samom Kosovu.
Državljani Albanije, Srbije, Makedonije i drugih država, koji već deset godina mogu da putuju bez viza, su verovatno zaboravili kako je čekati satima pred ambasadama radi predaje zahteva za vizu, uz velike šanse da za par meseci stigne odgovor da vam je zahtev odbijen, a da do tada potrošite stotine evra za pripremu dokumentacije. Često su troškovi aplikacije za vizu veći od cene koštanja avionske karte za putovanje u Nemačku ili Švajcarsku.
Odlaganjem vizne liberalizacije EU je upravo proizvela efekat kojeg je htela da izbegne kada su ukinute vize za Srbiju i Albaniju, a to je sprečavanje da kosovski državljani masovno uzmu pasoše Srbije i Albanije. Još tada su najavili da će i Kosovo dobiti „svoju“ viznu liberalizaciju.
Za kosovske Srbe koji su imali pasoše Republike Srbije je čak uvedeno ograničenje da za njih ne važi vizna liberalizacija. Srbija je bila primorana da im izda pasoše koji su za granične kontrole u EU prepoznatljivi, pa se zna da se radi o ljudima s Kosova. Izdaju se u posebnoj kancelariji u Beogradu, sa dogovorenim znacima na broju pasoša.
Zbog toga je počela manipulacija sa dvostrukim adresama i u Srbiji i na Kosovu. Postala je to i dobra prilika za prevarante, ali i za korupciju jer su u nekim delovima Srbije Albanci s Kosova dobijali lažne adrese. Za to su debelo plaćali, kako su otkrili mediji u Srbiji (dok je profesionalno istraživačko novinarstvo u Srbiji još bilo na ceni), dakle, samo da bi dobili pasoše, da bi mogli bez vize putovati u EU.
Kosovski političari su, zahvaljujući svojim vezama, dobijali pasoše Republike Albanije, koja može dekretom predsednika Albancima da daje državljanstvo, ali ne postoji automatizam davanja državljanstva prema etničkom poreklu kakvog, recimo, ima Republika Hrvatska za sve Hrvate, gde god da žive. „Obični“ građani Kosova ne mogu lako dobiti pasoš Albanije. Dakle, EU je svojim ponašanjem kaznila građane Kosova, Albance, Srbe i druge, a političari su se snašli.
Ako neko u EU želi da traži argumente za odlaganje neke odluke, onda ih (uvek) i nađe. Holandija i Francuska kažu da se ne slažu da je Kosovo ispunilo sve uslove jer još uvek nema dovoljno dokaza o borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala na visokm nivou. Nema ni dovoljno slučajeva zaplene imovine stečene kriminalnom delatnošću. Teško je takve argumente odbaciti. Ali, opet se vraćamo na staro pitanje: ko je za to kriv i šta, po tom pitanju, mogu učiniti građani. Oni bi više nego EU voleli da se kažnjavaju kriminalci, da je sudstvo nezavisno, da se kriminalcima oduzme imovina. Uz to, ruku na srce, ni druge države koje već imaju viznu liberalizaciju ne stoje bolje od Kosova po tom pitanju.
Sramota je za EU da i dalje državljane Kosova drži u izolaciji. Tu ne mislim na izolaciju koju je celom svetu nametnula pandemija korona virusa, već na nemogućnost putovanja u EU bez viza, kao što to mogu svi drugi Evropljani.