Svi o dijalogu, a međusobno ne razgovaramo

Svi o dijalogu, a međusobno ne razgovaramo
31/07/2017

Autorski tekst predsednika Republike Srbije Aleksandra Vučića u dnevnom listu “Blic” na temu Kosova izaziva mnogo reakcija u Beogradu i Prištini. Oglasili su se predstavnici političkih partija, civilnog društva, crkve, akademske zajednice u Beogradu, i naravno „uticajni twiteraši“, ali i civilno društvo odnosno političke elite u Prištini i regionu. Jedni karakterišu poziv na unutrašnji dijalog kao deljenje odgovornosti za politiku koja potencijalno vodi ka priznavanju nezavisnosti Kosova, drugi tumače poziv kao hrabar i odlučan potez predsednika Srbije da se suoči sa realnošću, a treći su kao Savo Milošević koji se uvek šunjao iza leđa odbrambenih igrača, pozvali Vučića da prizna nezavisnost Kosova.

Nisam verovao da ću ovo izgovoriti ikada, ali u jednom se slažem sa Vučićem, unutrašnji dijalog je potreban kako bi se racionalno, bez emocija, procenila pozicija u kojoj se država Srbija nalazi i na osnovu iste donele odluke koje bi pomogle zemlji da napreduje. Kad kažem napreduje, ne mislim u političko-ekonomskom smislu, već demokratskom. Svi smo svesni da su, počevši od 90-ih pa sve do danas, oni koji su na vlasti, ali i oni koji su u opoziciji, koristili Kosovo za osvajanje jeftinih, a po nas, Srba sa Kosova, skupih političkih poena. Kosovo i kosovski Srbi su od onih na vlasti korišćeni u svrhe maskiranja teške socio-ekonomske situacije, medijskog mraka, nedostataka vladavine prava, a od onih u opoziciji kao opravdanje za politiku iz vremena kada su oni bili ti koji su bili na vlasti. To je bio slučaj pre dolaska trenutne vladajuće koalicije, predvođenje Vučićem i SNS-om, to je slučaj i danas kada su oni na vlasti. Ono što mene jako zabrinjava je to da svako rešenje koje će proizaći iz takvog dijaloga je trebalo da iznedri pre 10-ak godina, kako se ne bi desilo da se ljudska prava kosovskih Srba krše od strane Prištine, Beograda ali i međunarodne zajednice koja facilitira “bolji život” građana.

Kosovskih Srba nema ni u jednom dijalogu, niko nas ne zove da iznesemo svoje interese i stavove (osim kada nas na dijalog pozivaju neki albanski političari, ne bi li preko naših leđa i oni prikupljali političke poene i denominirali poziciju Beograda). Ponekad se upitam da li smo ikome relevantni ili smo samo dozvolili da nas predstavljaju, a mi da klimamo glavom. Beograd vodi politiku Srpske liste, što jeste legitimno, ali se postavlja pitanje koliko Srpska lista može da utiče na politiku Beograda prema Kosovu. Sa druge strane, u Prištini nas smatraju pijunima Beograda, i trude se koliko god mogu da, uz svrsishodnu pomoć međunarodne zajednice, marginalizuju uticaj kosovskih Srba i onemoguće sprovođenje svega onog na šta su se obavezali kako bi nevećinske zajednice na Kosovu bile ravnopravne.

Zbog svega ovog možda bi bilo pametno da se mi, kosovski Srbi, pozovemo na unutrašnji dijalog, zanemarimo svoje lične interese, razgovaramo o svojim razlikama, tome šta je nama kao narodu koji postoji ovde i sada bitno, šta mi želimo da dobijemo od unutrašnjeg dijaloga u Srbiji i od dijaloga Beograda i Prištine. To nam možda omogući da predložimo rešenja, svim stranama koje u naše ime pregovaraju. Rešenja koja će biti u našem interesu, i bez obzira koliko volimo ili ne volimo one u Beogradu, tražimo ih za nas same, jer će u jednom trenutku unutrašnji dijalog Srbije potencijalno rezultirati time da i ona sama na neki način (možda ne de jure) zaokruži kosovsku nezavisnost, a mi postanemo građani drugog reda ne samo u Prištini, već i Beogradu. Mislim da postoji dovoljno snage, znanja i kapaciteta da anticipiramo buduća rešenja unutrašnjeg dijaloga u Beogradu, i onog u Briselu, geopolitičke odnose u svetu, i da na osnovu svega toga da pokrenemo i mi taj famozni unutrašnji dijalog gde ćemo da odlučimo šta nam je činiti, odnosno gde pripadamo, što je preduslov koji će nam pomoći da definišemo nivo normalizacije odnose sa našim komšijama Albancima. Taj unutrašnji dijalog nam je potreban već 17 godina, ali nikako da se desi, jer svi vode dijalog, a niko ne razgovara.

 


Napomena: Ovaj projekat je podržan od strane Ambasade SAD u Prištini i zajedno ga sprovode Sbunker i Nova društvena inicijativa. Izražena mišljenja predstavljaju stavove autora i ne odražavaju nužno stavove donatora i organizacija.

Share:

Miloš Milovanović

Miloš Milovanović je direktor programa u Novoj društvenoj inicijativi. Kroz dve decenije iskustva u vođenju organizacija civilnog društva i upravljanju malim i velikim programima, Miloš je razvio raznoliko i duboko razumevanje razvojnog sektora što ga je učinilo velikim strateškim liderom i kritičkim misliocem.

Share: