OVK – i klasna oslobodilačka vojska?

OVK – i klasna oslobodilačka vojska?
06/10/2017

Ko bi mogao zamisliti pre nekoliko godina da ratno krilo čeka Beograd da bi dobilo blagoslov za stvaranje vlade? Niko. Ali, kako je moguće da se tako nešto desilo? Ovo nam može objasniti samo jedna druga tačka gledišta od one zvanične o ratu Oslobodilačke vojske Kosova. Treba dubinski uzeti u obzir karakter oružane pobune i istinski nagib te pobune. Treba uzeti u obzir udeo klasnog nezadovoljstva koje je uticalo na pobunu oružanih grupa kao i odnos te pobune sa nacionalnim pitanjem. U ovom tekstu potrudiću se da dokažem da osim nacionalnog ugnjetavanja Albanaca koje zauzima važno mesto u stvaranju svesti ustanka, značajnu ulogu igrala je i klasna nejednakost između samih Albanaca.

Naravno da je nemoguće da se to razjasni putem jednog teksta koji više iznosi utiske nego istraživanja, ali jedan novi pogled na razloge rata može se podstaknuti za javnu diskusiju.

Setimo se one priče o ‘građanima’ Prištine koji su organizovali žurke u Santeji i Kurriz-u dok se se u Drenici događale ofanzive od strane srpske vojske i policije. Osim pripovedačkog, da tako kažemo, dela priče, tu ima i dosta istine. U Prištini se stvarno izlazilo i pilo dok se s druge strane vodio oružani sukob. Iako smo u ovom slučaju zakasnili, jer ova situacija ne govori o rađanju oružane pobune, ona ipak jasnije opisuje koliko daleko je otišla klasna podela između srednje (privilegovane) klase Albanaca iz Prištine (valjda i iz drugih centara) i poljoprivredne klase seljaka takođe Albanaca iz drugih krajeva Kosova. [Jer, na kraju krajeva, identifikacija i klasna solidarnost važna su karakteristika privilegovanih, čak i između dva ‘neprijateljska’ naroda.  Nasuprot nacije, kod bogatih (u ovom slučaju privilegovanih) više važi klasa (čitaj: zajednička privilegija).  Samo kod siromašnih prolazi nacionalizam i religioznost.  Tako je vazda bilo.]

Pre tog perioda, imamo priče o sistematskom zlostavljanju u autobusima ili priču kako su srpski policajci u Prištini tokom devedesetih godina tukli samo one koje su primećivali da nisu iz Prištine. Toliko je lako bilo, znači, razlikovati ih, jer su razlike bile ogromne.

A šta ako je klasno nezadovoljstvo bilo istinski razlog pobune klase seoskih poljoprivrednika? Pre nego što postavimo tu tezu, potrebne su nam dodatne konstatacije da bi izgradili jači argument.

Nakon Drugog svetskog rata, vlast koju su ugrabili ‘građani’ Đakovice koji su, naravno, upravljali sve investicije ka njihovom gradu, ostavili su region Dukagjinskog ravna u bedi. Takođe, oni su zatim izgradili jednu vrstu vladajuće klase koja je sebe identifikovala uglavnom razlikujući se od ‘seljaka’. Naravno, njih je mučio kompleks manje vrednosti koji je dolazio od superiornosti beogradske elite koja se nije mogla uporediti ni sa najnaprednijim čovekom na Kosovu. Tlačen tlači, kada mu se može. Tako je vazda bilo.

Tokom nekoliko decenija ‘seljaci’ su ostavljeni bez kvalitetnog obrazovanja, bez posla (govorimo o javnoj upravi i javnim preduzećima gde su vrveli đakovari), čak i bez najmanje dostojanstva, dok su Nouveau riche (novi bogataši – pojam koji opisuje one koji se obogaćuju tokom jedne generacije bez privredno naslednog osnova) Đakovice i Prištine, odmarali u Budvi u Dubrovniku.

Glavna razlika između onih koji su živeli u gradu i onih u selu je epohalna. Dok su se gradovi upoznavali sa lakom industrijom dvadesetog veka, koja je proizvela novi društveni ambijent – žene su počele raditi u upravi, građani su se počeli organizovati u sindikate, dobijali su doživotne kredite i živeli su donekle luksuzni život za to vreme, sela su se još uvek bavila poljoprivredom u jednom društvenom ambijentu koji je bio takoreći srednjovjekovni.    Dodaj tome i nacionalno ugnjetavanje koje je tokom raznih perioda poprimao različiti karakter, koje je međutim uvek posebno bilo usmereno na seljake kao građani drugog reda, i tako se dakle akumulirao klasni revolucionarni potencijal (prema rečima Marksa) kod celokupnog seoskog stanovništva.

To je pojednostavljena tačka gledišta skorije istorije klasnih odnosa na Kosovu. Ali ono što pokušavam naglasiti je uloga ovog klasnog neprijateljstva u pokretanju oružanog sukoba od strane Albanaca (čitaj: seljaka) Kosova. U prilogu ovoj temi ne pomaže nam više istorija, nego današnjost. Tolerantni odnos ratnog krila, ili tačnije njihovih lidera poreklom od klase tlačenih, naspram Srbije, pokazatelj je da, po mom mišljenju, taj odnos predstavlja istinu cilja ovog rata, ako ne za sve učesnike uopšte, onda definitivno za one koji su vodili ovaj rat.

Kada su se obogatili, dakle nakon što su uradili ono što su nekada činili đakovački funkcioneri sa zapošljavanjem i lokalističkim investicijama, Srbija im više ne smeta.  Ona je postala mehanizam za nove uspehe na lokalnom i međunarodnom političkom nivou. Neki da bi dobili parče vlasti, drugi da bi postigli međunarodnu reputaciju, vođe rata koji nam se predstavlja kao oslobodilački, uz blagoslov Srbije i preko nje postižu ispunjenje svojih ciljeva. I upravo je to ono što nam ukazuje da rat za njih nije bio nacionalnog karaktera, nego je on bio klasna pobuna. Do ove tačke, sve je unutar ideje klasne revolucije kojoj se ja divim. Ali, kako obično čine nepripremljeni revolucionari, to su izdali svoju klasu (seljaka), sami su se obogatili, promenili su, da tako kažemo, dlaku ponašanjem i novom odećom (bilo je i takvih koji to nisu uspešno ostvarili), i eto, ispred nas stoji Nouveau riche, koja poseduje formalnu vlast. Takva je i prognoza marksističkih teoretičara kada analiziraju reakcionarno ponašanje seoskih poljoprivrednika duž istorije.

Time ne kažem da su oni bili svesni, a i dan danas mogu biti nesvesni toga, ali nama treba biti jasno da njihov rat nije imao samo narodni ili nacionalistički karakter. Karakter njihovog angažmana bio je i lična borba za klasno unapređenje umotana u nacionalističku odeću, koja se od ovčje dlake pretvorila u kaput Dolce Gabbana u trenutku dostizanja novog klasnog nivoa Nouveau riche-a.

Kako se oni ponašaju i kako funkcionišu pokazuju likovi iz ‘Zonjat’ (Dame) grupe Stupcat, koji su bolje od bilo kojeg analitičara sačuvali istinu o Nouveau riche-u našeg vremena. Nouveau riche-a naše zemlje koja za tri decenije uzastopce nije uspela proizvesti srednju dugoročnu i naprednu klasu, nego, uz neprekidnu revoluciju Nouveau riche-a, ona nastavlja da se loše razvija.

 

Napomena: Ovaj projekat je podržan od strane Ambasade SAD u Prištini i zajedno ga sprovode Sbunker i Nova društvena inicijativa. Izražena mišljenja predstavljaju stavove autora i ne odražavaju nužno stavove donatora i organizacija.

Share:

Rron Gjinovci

Ron Đinovci je suosnivač i trenutni lider Organizacije za unapređenje kvaliteta u obrazovanju (ORCA). Završio je osnovne studije filozofije i član je Upravnog odbora Udruženja filozofa Kosova, a takođe je i aktivista civilnog društva na Kosovu. Ron volontira za NVO “Partnerstvo ideja”, gde radi sa odeljenjem od 15 studenata iz romske, aškalijske i egipćanske zajednice, pripremajući ih za univerzitetske studije. Ron je započeo svoje aktivnosti u obrazovanju 2010. godine kao suosnivač studentskog pokreta “Studim Kritike Veprim” (SKV), koji se borio protiv korupcije na Univerzitetu u Prištini. Do 2012. godine je bio deo Pokreta Samoopredeljenje (Levizja Vetevendosje). Od 2012. do danas učestvuje u različitim građanskim protestia, posebno u onim protiv rektora Prištinskog univerziteta, za kojeg je otkriveno da je objavljivao radove u predatorskom časopisu i da je koristio te publikacije za sopstvenu promociju. Radio je kao novinar za BIRN Kosovo (Balkanska mreža za istraživačko izveštavanje). Tokom 2016. Godine radio je na istraživanju akademske korupcije, otkrivajući slučajeve ozbiljnih narušavanja načela akademskog integriteta, uključujući rektora i druge visoke članove Upravnog odbora Univerziteta u Prištini.

Share: